Lepo je voleti

Nevjerojatno! Ja bi mogla da pišem samo o njemu, o jedinoj mojoj ljubavi, ma koliko ona bila nesigurna, ali znam, da već dugo, on je moja sjenka, moja misao svakidašnja, moja bol i moja istina.

Dok sam okretala njegov broj, ruka mi se tresla, drhtala sam poput pruta i iščekivala njegov mili glas, koji nisam dugo ćula; konačno se javi, a ja sam uspjela jedva pribrano reći: ja sam, samo da ti čujem glas!
- kako si? - reče on,
- mrtvo i bez života - odgovorila sam i počela plakati...
- ne, plači, molim te, moraš da misliš na sebe... nastavili smo našu ljubavnu romansu, slatko zabranjeno voće... preko telefona...a ja nisam prestajala plakati, jednostavno suze su same padale...

Već dugo nismo skupa, ma koliko se trudim da ga potisnem iz svoje lude glave, u meni je nešto jače od svega, od svih trezvenih odluka, od svih pametnih odluka...mislim da otrov u mojim venama teće...otrov, ljubavni napitak, koji kola mojim venama i ne mogu ga se riješiti, ..otrovana sam od ljubavi jednog čovjeka, koji je zauvijek ušao u moj život!
Kako priznati sebi da je nečemu kraj, kad ni on ne želi priznati sebi a ni meni da je kraj...kako zaboraviti njegove tople usne što ih i u snu osjećam...što se sva mokra probudim i shvatim da je san...a kao da je krišom došao u moj san poput čarolije...
Kolika je samo moja zelja da ga dotaknem, grlim i ljubim, ..jaka i spontana...iskrena i vječna...umrijeti bi mogla sa smiješkom jer sam prvi put pravo voljela!

Ali, znam da je gotovo, znam da nema izlaza i znam da ne smijem pogriješiti, jer bi ga zauvijek izgubila, zauvijek bi samo sanjala i čeznula za njim...
Ako volim njegov dodir, njegovu priču, poljubac i zagrljaj, pogled sa toplim osmjehom, šta da pomislim, nego da je to ljubav sa krilima...
Sad ga ima sad ga nema...čekati mi preostaje samo i da ga volim, jer voljeti njega samo ja znam i on to zna...uvjerena sam da to želi, da traje vječno ali zabranjeno...