I made this widget at MyFlashFetish.com.

среда, 30. март 2011.

Daniel Defo-Robinz(s)on Kruso

Daniel Defoe, engleski pripovjedač, utemeljitelj modernoga romana. Živio je od 1660. do 1731. Pažnju publike pobudio je svojim pustolovnim romanima, a kao romanopisac pojavio se u kasnijim godinama života. Koristio se pripovijedanjem u prvom licu i jednostavnim, svakodnevnim govorom. Njegov prvi i najpoznatiji roman je ˝Život i čudne neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka˝ zasnovan je na stvarnom događaju.
To je priča o brodolomcu koji se, udaljen od civilizacije, uspijeva održati u sukobu s nesklonom prirodom. Drugi i treći dio tog romana manje su uzbudljivi. Od ostalih pustolovnih Defoeovih djela poznat je njegov roman o kradljivici ˝Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders˝ . Ističe se i njegova kronika o epidemiji kuge ˝Dnevnik kugine godine˝ .

Nakon bijega od kuće Robinson Crusoe doživljava brodolom. Poslije naporna plivanja stigao je na pusti otok. S nasukanog broda uspio je spasiti hranu, piće, oružje, alat itd. Kada je spašavanje stvari s broda bilo gotovo, počeo je s gradnjom nastambe. Kada je uredio nastambu, pošao je u lov u kojem je ubio jednu kozu. Plašeći se da se ne izgubi u vremenu Robinson Crusoe napravio je kalendar. Iako nezadovoljan svojom situacijom, uvijek je nalazio izlaze i rješenja. Pošto je imao tintu i papir pisao je događaje na otoku. Istraživajući otok doživljavao je i razna zadovoljstva. Jedno takvo zadovoljstvo bilo je kada je u šumi pronašao razne vrste voća. U toj šumi je sagradio ljetnikovac. Pošto nije mogao živjeti od mesa i voća, počeo se baviti zemljoradnjom. Da bi odložio svoje prve plodove čak je počeo praviti košare od pruća. Zbog svoje znatiželje čak je obišao i drugu stranu otoka. Uživao je upoznavajući razne vrste ptica. Pošto je u trenucima bolesti počeo moliti, to je obično činio na svoje godišnjice boravka na otoku. Robinson je uspio sebi napraviti i posuđe. Velika želja za povratkom kući navela ga je na izgradnju čamca. Poslije dugotrajna i naporna rada, shvatio je da je pogriješio. Čamac je bio jako velik, te ga nije mogao dogurati do vode. Drugi pokušaj je bio uspješniji. Kada se sa novim čamcem uputio ka pučini, pojavila se struja zbog koje se Robinson ponovo vratio na otok. Odlučio je uzgajati koze radi mlijeka. Najveći strah na otoku doživio je kada je ugledao stopu u pijesku. Mislio je da je okružen ljudožderima i u njega se uvukao veliki strah. Kada je skupio snagu i ponovno izišao, naišao je na nešto strašno. Na obali je vidio ljudske lubanje i kosti. Pošto je strah sve više rastao, bio je sretan kad je pronašao spilju u kojoj se mogao sakriti. Jednog dana Robinson je ugledao ljudoždere na obali. Iz zaklona je promatrao njihovo ponašanje. Pojedine su klali, pržili meso i jeli. Veliku nadu je imao kada je ugledao brod na pučini. Nadu je izgubio kada je svojim čamcem doplovio do broda. Brod nije bio usidren već nasukan. Posada broda ili je bila mrtva ili je već napustila brod. Jedne noći Robinson je usnuo neobičan san. Taj san mu se ostvario. Spasio je jednog ljudoždera, koji mu je kasnije postao dobar prijatelj. Iako se Robinson u početku pribojavao, odlučio je preodgojiti ljudoždera Petka. Poslije mnogo muke njih dvojica sporazumijevali su se govorom, a i odvikao ga je od ljudskog mesa. Petko je pomagao Robinsonu u svakodnevnim poslovima. Pošto se Petko dobro razumio u drvo, njih dvojica zajedno su napravili čamac. Petko je pomagao Robinsonu u bitkama sa divljacima i gusarima. Najvažnija njihova bitka bila je bitka za brod s kojim su njih dvojica napustili otok.

Pouka: Nikad se ne predati, i u najtežim trenucima tražiti izlaz.

William Shakespeare - Romeo i Julija

Kratak sadržaj

Uvod:Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji : Montecchi i Capuletti u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capulettija.

Početak: Glava obitelji Capuletti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

Zaplet: Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi smisao života.Romeo i Julija se tajno vjenčaju

Vrhunac: U jednoj svađi, Tibaldo, Capulettijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja, Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći, jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

Rasplet: Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capulettija i misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Kraj: Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova
Romeo je mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuletti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

“Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko alem kam na uhu crne žene –
I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.”, citat, str.74

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo, a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva, sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.

“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.”, citat, str. 83


Julija potječe iz ugledne obitelji Capuletti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina!”, citat, str. 78

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

“Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako ne ćeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuletti.
ROMEO(za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA.Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti nnga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!”, citat, str. 84


Tema
Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih koja je kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi. To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja istovremeno spaja i razdvaja.

Ideja
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

Metaforičnost: Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

“ROMEO.Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva –
Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose –
Odbaci je –“, citat, str.82

2)”A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreću naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili.”, citat, str.108

Najzanimljvije u romanu:
su dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.
Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.
Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.

“LORENZO. E, takva divlja naslada imade

I divlji kraj – u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslađi se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jedući uništavamo tek –
Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju. – “, citat, str.107

“LORENZO. Ne – pasti može tko bez glave juri.”, citat, str.95


Dojam o knjizi Kad sam dobio knjigu, mislio sam da je to priča o kojoj se već sve zna. Zatim sam je počeo čitati i tako, stranicu po stranicu, shvatio sam da je ona i sada posebna, tim više što u vremenu u kojem živimo previše mržnje ima u svijetu oko nas. Ono što tu knjigu čini posebnom je da od početka naslućujemo nesretan kraj i ta se slutnja osjeća i u najsretnijim trenucima u priči. U tome je sva ironija ovog djela. Ova će priča uvijek ponovno oživljavati u svim generacijama koje osjećau ljubav. Ona će uvijek buditi mladost i uzbuđenje u čovjekovom srcu.
“Da li je tragedija Romeo i Julija doista istinit događaj ili nije, neće se valjda nikad pouzdano utvrditi, ali tradicija o tom živi još i danas te se u Veroni na jednom vrlo romantičnom mjestu strancima pokazuje neki stari sarkofag, za koji tvrde da je bio lijes Julije Capulettijeve. Ako Romeo i Julija možda nisu živjeli u Veroni, živjet će vječno u ovoj tragediji.” __________________

JAZAVAC PRED SUDOM - PETAR KOCIC



Delo "Jazavac pred sudom" nastalo je 1904. godine.

David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.Zato on nije sam predstavnik seljaka iz Stričića,on simbolizuje sve seljake u pokorenoj bosni koji zasigurno jesu manje obrazovani od okupatora,ali su veći kao ljudi i imaju čojstva više no stotinu okupatora.Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.


DAVID ŠTRBAC
Junak satirične aktovke Jazavac pred sudom David Štrbac je lik koji nosi najviše osobina bosanskog seljaka,od buntovnosti i prevejanosti do ulagivanja i lukavstva.Surovost života učinila je da se njegova raspoloženja prelivaju jedna u druga,da se mijenjaju najčešće svjesno,a katkad i nesvjesno,ali uvijek s određenim ciljem:ismejati predstavnike austrougarske okupatorke vlasti i izliti na njegovu glavu sav žuč i sav jed.Kočić je u Davida Štrbca ugradio u svoju jednu osobinu-svijest da se pred sudom ne govori samo u svoje ime,već u ime čitavog bosanskog seljaštva i da pred sobom nema samo dva sitna činovnika okupatorskog režima već čitav režim,i više od toga-državu koja iza njega stoji ,i još više -ropstvo uopšte.Ova svijest je Davida postavila daleko iznad običnih svakodnevnih seljačkih nevolja:nerodice,suše,poplave,postavila ga je u centar opšteseljačkih briga,patnji,njihovih bolova i njihove nesreće.David svojom riječi,grimasom i gestom podvrgava podsmijehu čitavu okupatorsku vlast.U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.David je o čitavom svom životu govorio pred sudom i pred njim bio čas stidljiv,čas surov,čas molećiv i miran kao jagnje,ali uvijek spreman da neprijatelja napadne sa njegove nasjabije strane.

RANI JADI-Danilo Kis-ANALIZA



Analiza:


Knjiga novela Rani jadi govori o ranom piscevom djetnjstvu, koje je proveo u Madjarskoj. Ova knjiga novela objedinjena je glavnim junakom i jednim narativnim subjektom koji kazuje pricu. Zato ova knjiga ima i neke osobine romana.


-Sadrzina:

Sadrzinu ove knjige cini kazivanje o teskom djetinjstvu Andreasa Sama. Vrijeme je ratno,nesigurno, a iz tog vremena povremeno sjecanjem zalazi u neposrednu proslost, a mastom u buducnost, zeljenu ali jos nejasnu. Zivot tece u seoskoj sredini, medju obicnim i jednostavnim ljudima. Promicu pojedinci koji su u junakovom djetinjstvu bili vezani za njegovu sudbinu i uticali na neke dogadjaje: Anton Financ, gospodin Fuks, gospodja Rigo, gospodin Molnar. Kao sto je sjecanje prozracno i maglovito, tako su i ove licnosti ostale skice i siluete, slucajni prolaznici kroz zivot Andreasa Sama. Prica o djetinjstvu je sklopljena iz niza malih dogadjaja, sitnih i svakodnevnih, koji su ostavili tragove na djecakov zivot i zivot njegove porodice. Svijet djetinjstva prikazan je kroz sjecanje, prelomljen kroz prizmu djecijeg vidjenja. U sjecanju dominiraju siromastvo, nesigurnost i bijeda kao stalni pratioci djetinjstva. U mnogim pricama nalazimo iskaze koji odrazavaju svijest o bijednom zivotu i ranim jadima, da bi negdje pri kraju price sav jad bio izrazen jednom recenicom:...''Ulazimo u voz sa svojim smjesnim,prtljagom, vucemo za sobom cergu svog lutalastva, zalosnu prciju mog djetinjstva''...

-Motiv kestenova i simbol prolaznosti:

Motiv kestenova ponavlja se u prici Ulica divljih kestenova, cijela prica je potraga, poslije mnogo godina za ulicom divljih kestenova, koja je ziva u sjecanju Andreasa Sama ali je nema u stvarnosti kao sto nema ni divljih kestenova, ni kuce u Belmovoj ulici sedam u kojoj je Andreasova porodica zivjela. Ulica ,kuca, predmeti u kuci sve je to mogucnost da se u sjecanje vrate neki trenutci iz djetinjstva. Medjutim nestalo je sve ono sto je mogo da ozivi sjecanje. Ipak, uspomene su sacuvane, one se mogu osvjeziti i ozivjeti vrjeme i ljude iz proslosti.

-Jednostavno kazivanje:

Teme su svakodnevne, zivotne, svacije. Dogadjaji su obicni bez naglasenog dramskog naboja. Birani su onako kako ih sjecanje vraca u sadasnjost, bez cvrsce povezanosti. I naracija i struktura, potpuno subu skladu sa junakovim uvjerenjem da je zivot prica i da je prica zivot. Zivot je sazidan od malih prica, malih dozivljaja, pa opis toga zivota nije nista drugo nego niz prica. Prica je zivot jer govori o njemu onakvom kakav jest i lijepom i ruznom i veselom i tuznom.

-Naracija:

Upotreba treceg lica za kazivanje o sopstvenom zivotu otkriva junakov odnos prema djetijstvu u kojem je bilo vise ruznih nego lijepih dana, vise patnje nego srece i radosti. Kao da ova kazivanja izazivaju mucna sjecanja, pa je kazivanje u trecem licu jednostavnije i lakse, kao da se ovim oblikom narator brani od dogadjaja koji opisuje. Trece lice omogucava distancu, mirnocu i objektivnost kazivanja.

-Biografski elemementi:

U prici Eolska harfa, koje ima epilosko mjesto i funkciju najvise je dato prostora djecakovom dozivljaju elektricne bandere kao ogromne eolske harfe sa koje se moze prepoznati zvuk vremena, proslog i buduceg. Iz zvuka vremena saznata je buducnost Andreasa Sama.

-Andreas Sam:

Andreas Sam je senzibilna licnost, osjetljiv na spoljasnje utiske prijemciv za sve sto je lijepo- cvijece, boje, mirisi, zvuci, njegova masta je ziva i nemirna; sposoban je da oko sebe zapaza naoko nevazne detalje, da u sitnicama sagledava sustine i ljepote. Iz te sposobnosti proistekla je ljubav prema prirodi u kojo ce zapazati sume, drvece, travke,cvijece,mirise,zvukove. Ali ce zapazati i ono sto je ruzno i sto je proisteklo iz covjekovog nemarnog odnosa prema prirodi.

-Pitanja:

1.Povezite naslov knjige sa svojim sjecanjima na rano djetinjstvo.
Vrlo je malo ljudi cije djetinjstvo ne nosi naslov ove knjige, pogotovo kad je rijec o Srbima kao narodu. Da problem bude veci ovdje se ne radi samo o ''ranim jadima'' vec se ti jadi vuku kroz cijeli zivot. Svako u ranoj mladosti dozivi neke jade, samo neko na tezi, neko na laksi nacin. Mozda ja ovo primam ovako jer sam imao priliku da prozivim ''rane jade''. Samo sjecanje na njih izaziva vrlo tuzna raspolozenja. Ponekad pomislim da je sve to bio samo tuzan san i da se nista od tog nije desilo, ali samo na tren. Ipak dok si dijete sve ti je nejasno i u tim trenutcima ne razmisljam puno o tome. Tek kasnije, kad odrastes, pocinju da naviru sjecanja cijih posljedica tek onda bivas svjestan. Onda pozelis da se vratis tamo i da izmjenis tok dogadjaja, ali bez uspjeha.
2.Kakva je ''slika svijeta'' u knjizi rani jadi?

Svijet je vrlo surov. Ako mu se neces pokoravati jednostavno ce te ''pojesti''.
Djecak Andreas je vrlo rano ''ispio gorku casu'' ovog svijeta. Ako je htjeo da prezivi morao je da radi. Mozda bi to i bilo normalno, ali nekad je radio i ono sto nije htjeo. Vrlo je tesko zamisliti svjest jednog djeteta, koje kada najvise treba da uziva u zivotu i bude bezbrizan, izlaze se velikim naporima. Ipak je on samo djete, ali ''svijet'' to ne vidi. Ali kakav je bio svijet tada, takav je i danas mozda samo u nekom drugom obliku. Prica Kruske ne zauzima ni polovinu stranice knjige, ali ukazuje na momenat koji se ne zaboravlja, gospodja Molnar izjednacava Andreasa sa psom. Ipak djecak je uspio, da iz druzenja sa prirodom, razvije smisao za lijepo i sposobnost da se lijepo osjeti svuda oko sebe. ''Gospode kako sam nemocan pred ovim cvjecem.'' Stvarnost bola Andreasa Sama jeste vjecna prica o patnji koa o najupecatljivijoj oznaci zivota.
3.Da li je moguce uopste saznati vrjednost zivota, ako nesto tesko i lose ne iskusis na svojoj kozi? Da li bi Kis bio ono sto jeste da noje sve to prozivio?
Mislim da svi ljudi u zivou treba bar malo da osjete patnje i bola, mozda samo da im sluzi kao podsjetnik. Nekim ljudima je to jednostavno neophodno da bi se ''opametili''. Danilo Kis je svojenaporno djetinjstvo dozivio kao neku vrstu prosvjetljenja. Mislim da ni Danilo Kis, kao i mnogi drugi nikad ne bi saznali pravu vrijednost zivota da nisu dozivjeli nesto lose ili tesko.
4.Kakva osjecanja i raspolozenja izaziva knjiga?
Ova knjiga donosi mnogo nedoumica, samim tim sto pocinje posvetom ''za djecu i odrasle''. Nema nikakve sumnje da ova knjiga podjednako uzbudjuje sve osjetljive citaoce, bez obzira na starost. Njenoj vrijednosti doprinosi i ta cinjenica da su sva ta zbivanja bila stvarna i da nista od toga nije izmisljeno. Neopisiv je taj dozivljaj, kada poslije procitane knjige shvatis da si postao vrijedniji za saznanje o jednoj sudbini.

-Esej:

Covjek je oduvjek predstavljao misteriju i jos uvjek se ne moze dokuciti bit njegovog zivljenja. A zasto? Zato kadtaman mislite da ste doznali bit i da ste stigli do kraja pojavi se na drugom kraju svijeta nesto jos nevidjeno i neodgonetnuto. Jedno se zna: nijedan dogadjaj u istoriji nije prosao bez prolijevanja krvi. To je jednostavno iskustvo koje covjek stice cim se rodi. U svijetu se toliko ''nakotilo'' zla,prevare,ucjenjivanja. Jahaci apokalipse vec uveliko jasu na svojim konjima i haraju svijetom sireci rat,glad,bolest. Sve to govori o nepravdi i surovosti ovog svijeta. Cemu i zasto zivjeti ako znas da ces ti ili tvoja djeca ili cak tvoji unuci morati uzeti pusku i ici u rat. Da li je to bit zivljenja ili je samo sudbina ovog naroda ili je to sve samo ruzan san. Ali ne, takvo nesto ne postoji u snovima, ma koliko oni bili ruzni. Mislim da je krajnje vrijeme za ''Potop''. Ovog pute bez ''barke'' i izuzetaka, jer svi mi nosimo klicu zla u sebi, ma koliko se mi bunili to je istina. Mozda je ovo preuranjeno misljenje ili pesimisticno, mozda ja to tako vidim, ali svakim danom raste broj onih koji su istog misljenja. Cijelo covjecanstvo se nalazi na ''rubu propasti'', a za sve to je kriv sam covjek.

Dobrica Cosic - VREME SMRTI



O ROMANU “VREME SMRTI ”
Roman “Vreme smrti” je roman epopeja. Po tematici je istorijski roman.
Ovim romanom Cosic se pridruzio piscima koji su za temu uzeli Prvi svjetski rat na tlu Srbije. Cosicev stvaralacki pristup Prvom svjetskom ratu razlikuju se od svih prethodnih. Dok su ostali pisci ovaj rat sagledavali parcijalno, samo jednim dijelom,izvan sopstvenog stvaralackog konteksta, Cosic ovaj rat i njegovo vrijeme sagledava u kontekstu individualne i nacionalne istorije od kraja XIX vijeka pa do Drugog svjetskog rata. Time je roman “Vreme smrti” samo segment siroke poluvijekovne istorije Srbije. Posebnu draz predstavlja cinjenica da su junaci ovog romana proistekli iz “Korena”, a nastavljaju romaneskni zivot u “Vremenu zla” i “Deobama”.

U romanu , pripovijedanje je ostvareno na dva plana: opstem i pojedinacnom.Opsti (istorijski) plan ostvaruje se prikazom istorijskog dogadjaja - Prvog svjetskog rata na tlu Srbije. Prikazno je djelovanje diplomatije, Skupstine, Vlade, General-staba; pokreti vojske, bitke, front i bolnice. Ovaj plan je ispunjen djelovanjem velikog broja istorijskih licnosti: Zivojin Misic, Nikola Pasic, Radomir Putnik, kralj Petar, prestolonasljednik Aleksandar, Stepa Stepanovic, Nadezda Petrovic i dr.
U ovom romanu su na najbolji nacin aktivirane sve osnovne epske karakteristike: vrijeme, prostor, dogadjaji i licnosti.
Roman je zahvatio dvije kalendarske godine Prvog svjetskog rata, ali je vremenski to nepuna godina od izbijanja rata do povlacenja preko Albanije.
Prostor je sirok, jer je cijela Srbija popriste ratnih zbivanja i nesredjenih sudbina. Unosenjem dokumentarne gradje, prostor se prosiruje na Evropu i njene glavne gradove, u kojima se javljaju odjeci golgote Srbije.
Dogadjaji su razvijeni i isprepleteni. Osnovni dogadjaj je rat, ali se on grana u bezbroj epizoda i situacija, koje zahvataju razlicite krajeve, gradove i sela, opste i pojedinacno, narod i pojedinca. Ratni vihor je zahvatio ne samo narod nego i veliki broj pojedinaca, od onih koje je istorija upamtila do onih koji su potonuli u zaborav, ostavivsi svoja stradanja i podvige istoriji naroda kome su pripadali.


KOMPOZICIJA:
· pocetak rata
· front: narod u borbi i povlacenju
· Suvoborska bitka
· valjevska ratna bolnica
· odbrana, pa pad Beograda
· povlacenje naroda, sa stokom i preostalom imovinom na jug Srbije
· povlacenje naroda i vojske preko Albanije



Likovi:


VUKASIN KATIC - tip intelektualca i aplikacija egzistencijalnog problema raspinjanja izmedju opsteg interesa ( duznosti i poziva) i porodice.
U Vukasinu Katicu su korijeni ondasnje intelektualno-politacke Srbije. Njegov cilj je bio duhovno obogacivanje i uzdizanje srpskog naroda, zaostalog, neobrazovanog i neprosvijecenog. Borio se za ideje, a ne za vlast: “Hocu znanjem da sluzim ovoj zemlji. Progresu hocu da sluzim. Srbiji su potrebne fabrike i profesori , a ne stranke i politicari”. “ On je bio onaj redak covek koji zeli vlast, a sme svakom da kaze istinu. Politicar, a od vlasti vise voli istinu”, govorili su za Vukasina Katica.
Skolujuci se u Evropi Vukasin je shvatio da se ta Evropa, od koje je srpski narod ocekivao tako mnogo, uvijek brine samo za svoje interese.Shvatio je da je Srbija, iako je sa saveznicima, sama u ovom ratu. Znao je da srpski narod treba sam da se brine za svoju sudbinu. Mrzio je prizemne ideje i shvatanje naroda , suzenu i sebicnu sliku gledanja naroda na opste interese. Kako god rat zavsio , znao je da ce sudbinu srpskog naroda odrediti velike sile, kao i uvijek da tada.
Ratovi nas ravnaju: jednaka nam je moc, jednako delo i nada, jednak nam je i vek” , bio je moto kojeg se pridrzavao Vukasin Katic. Pridrzavao ga se i u ratu, kada je zahvaljujuci svom polozaju mogao da omoguci da Ivan ne ode u rat. Nije mogao to da uradi, jer je osjecao da tako iznevjerava svoje principe, a i bojao se da ne povrijedi sina, zbog ne postovanja njegove odluke. Vukasin nije intervenisao da ne bi izgubio dostojanstvo, ponos i osjecaj morala u ocima drugih i time dozivio sebe kao promasenog. Iako tako postupa, Vukasin mnogo voli svoga sina.Tu ljubav pokazuje u trenutku kada saznaje da je Ivan nestao u borbi i da jer zarobljen. Ta ljubav se moze vidjeti i iz pisma koje mu salje.
Vukasin pocinje da razmislja o svojoj porodici, tek kad shvata da bi mogao izgubiti Ivana za uvijek. Pocinje da shvata da je uvijek bio razapet izmedju duznosti i porodice. Njegova porodica je trpila zbog njegovih ideala: ”Kako je to ziveo odricuci se bavljenja decom i cinjenja sitnih prijatnosti njima, kako to da nije osecao kolika je radost raditi, poslovati, ciniti u ljubavi. ” Pitao se zasto je sve njeznosti poklanjao Mileni, a prema Ivanu je imao sasvim drugaciji odnos. Iz straha da ne ponovi gresku Acima Katica nije zelio da utice na Ivana. Pustio je da se sam formira kao licnost.U jednom trenutku ipak je osjetio da je i on kao i Acim “izgubio” sina.


OLGA KATIC - tip supruge i majke.
Lik Olge Katic je jedan od najcjelovitijih zenskih likova u romanu. Ona je jako vezana za porodicu, elegantna i otmjena, nikad ne gubi neposrednost i ljudsku humanost. Olga je oslonac muzu i brizna majka djeci. U odnosu prema njima ona je njezna, pazljiva, odana i iskrena.
Njen odnos prema Vukasinu obiljezen je ljubavlju ( “Ona ga je volela bas takvog: zanetog, casnog, bandoglavog.Strogog prema sebi i svakome...”). Divljenje, ponos, srecu i neuspjehe sve je vezivala za Vukasina i sve je djelila sa njime.
Prvi veci nesporazum i sukob izmedju Olge i Vukasina zapocinje kada on odbija da intervenise i preko veza spase sina od frontova i stradanja .Tada se sukobljavaju njena ljubav i njegova ideja. U Olgi se javlja sumnja u njihovu ljubav.
Ubrzo se u njoj javlja osjecanje praznine i neispunjenosti. Postaje svjesna da je “zivela jadno; zivela je u iluzijama. Ona zaista nije imala pojma ni sta je covek, ni sta je to ljudski zivot u ovoj zemlji. A za to niko nije kriv, ni Vukasin. Svesno je uzivala u obmanama bogatstva i gospodstva, sa svakojakim iluzijama o svom ponosu, zelela za okolinu da bude “srecna zena”. Ona je od rodjenja u svemu bezbedno zivela, sve te svoje 43 godine bez samostalne i znacajne odluke, bez ijednog ozbiljnog rizika i sve do rata i bez velike patnje. Po tome, trebalo bi da je srecna.Ali ona je bila srecna samo dok su joj deca bila mala, dok im je bila neophodna, dok su samo nju, oca i igracke volela. Kako je uvidjala da je deci, sto vise rastu, sve manje potrebna, kako ih njena neznost sve manje raduje, kako su Vukasinu politicke i nacionalne brige postajale i pred njom jedine njene brige, ona je svojim cutanjima i samocama sve jace osecala neku promasenost i beznacajnost sopstvenog zivota.”
Dr.Radic ce u njoj otkriti vrijednosti zene koje ce ga vezati za nju. Javice se ljubav koju i Olga i Mihajlo Radic precutkuju, suzdrzavaju. Odolijevajci toj ljubavi Olga brani svoju proslost, brani sve ono sto je bilo, brani onaj period svog zivota u Beogradu, kada je za sve bila “srecna zena”.
Pravo Olgino razumijevanje Vukasinove licnosti pocinje kada je od njega dobila pismo u kojem govori o Ivanu, o sebi i svojim osjecanjima. Tada shvata da ga nije dovoljno razumjela ni poznavala.To mu i priznaje. Tada ce ga zavoljeti punom ljubavlju, jer ga je upoznala u novom svjetlu.

ZIVOJIN MISIC -tip vojskovodje i ratnika, aplikacija problema jugoslovenskog ujedinjenja.
Vojvoda Misic je istorijska licnost. Ima osobine i vrline nasih predaka: odvaznost, hrabrost, ostroumnost, pa je zato najizrazitiji predstavnik srpskog kolektiva. Ostavlja utisak uvijek budnog, odlucnog, mudrog, iskusnog, humanog i nimalo subjektivnog, zabrinutog, uvijek suzdrzanog i skromnog komandanta. Komandanta koji ne ratuje za pobjede i slavu vec za zivot i opstanak.
Narod mu je vjerovao,jer je Zivojin Misic bio isti kao i oni: ”Vidis li ,narode, sta je general? General, a isti k’o mi. Zivojin Misic, a lici na sve srpske vojnike! Ako mu skines sinjel i sapku, videces ga za plugom i motikom. Covek isti ko mi”.( Tola Dacic).
Misic hrabri, tjesi, zali, saosjeca, pati i voli, jer je svjestan da rat vode obicni ljudi, ocevi, braca i domacini - narod. Kada se obraca vojsci govori jednostavnim jezikom svojih boraca i seljaka. Njegova rijec je utjesna, ljekovita, prepoznatljiva i bliska .On voli, postuje i cijeni svoje vojnike. Zeli da cuje sta taj vojnik misli, sta mu smeta, na koga je kivan i zasto.
U nagonu za samoodrzanjem vojvoda Misic je vidio mogucnost trajanja i obnove snage za nove borbe koje su predstojale srpskom narodu. Smatrao je da onaj ko se bori za svoj opstanak smije vise i moze duze da trpi od onoga koji se bori za pobjedu.
Misic je bio protiv jugoslovenskog ujedinjenja.Smatrao je da to ujedinjenje zele samo politicari i pjesnici, a to nije po volji naroda:”Ujedinjenje vekovima razjedinjenih naroda vredi onda ako se u to ujedinjenje ravnopravno ulazu krv i kosti! A ja se bojim ujedinjenja za koje se bore politicari i novinari, pjesnici i profesori.”.


NIKOLA PASIC -tip politicara i drzavnika i aplikacija politickog pitanja odnosa Srbije i saveznika.
Srpska politika i diplomatija u Prvom svjetskom ratu olicena je u liku Nikole Pasica, radikala.
U svom politickom djelovanju Pasic se rukovodi nekim principima koji su postali njegova zivotna pravila. Za njega je narod i njegov interes ispred svega.U kontaktima sa narodom nije oholi i samouvjereni politicar, nego skroman i jednostavan gradjanin i jedinka iz toga naroda.U poslovima politike narod je za Pasica vrhovno mjerilo. Moze u politici ici u obracun sa pojedincima , ali ne i sa narodom, jer onda je i smisao politike obezvrijedjen. Snaga samokontrole samosavladjivanja je znacajna vrlina Pasiceve licnosti.
NJegov zivotni pricip je optimizam, ne toliko sto je po prirodi optimista, nego zato sto smatra da politicar mora da bude optimista, mora da bodri narod i uliva mu vjeru.
Pasic sve podredjuje politickom cilju. On je tu da vodi politiku i da u tome postigne cilj koji je postavio, bez obzira na sredstva koji ce morati da upotrebi. Medjutim, Pasic je spreman da prihvata kompromise koji ce dovesti do sporazuma. Glavno njegovo ”oruzje” jeste strpljenje,trpljenje i tolerancija.
Iako se u svom politickom i drzavnickom djelovanju rukovodi svojim principima, on im nikad ne robuje,umije da odstupi, da precuti i oprosti, da odobri i ono sto on licno ne odobrava. Uvijek vodi racuna o situaciji i trenutnim okolnostima.U tome je velicina njegove ljudske licnosti, zato on djeluje ljudski, narodski. Pasic iz “Vremena smrti” je politicar i drzavnik. NJegov licni i porodicni zivot gotovo da ne postoji. Kao politicar i drzavnik usmjeren je ka cilju izbavljenja srpskog naroda iz zla.

Branko Ćopić - BAŠTA SLJEZOVE BOJE

Ponovo se vraćajući svijetu djetinjstva, svijetu obojenom zvucima, mirisima i slikama zavičaja, sjećajući se svojih ranih nestašluka, radoznalosti i snova, Ćopić stvara svoju posljednu zbirku, koja mu je donijela Njegoševu nagradu. U toj svojoj zbirci kratkih priča, Ćopić slika zgode i nezgode vezane za dječaka i starce bez kojih se nijedno djetinjstvo ne može zamisliti. Djelo Bašta sljezove boje predstavlja specifičnu sintezu cjelokupnog Ćopićevog stvaralaštva, specifičnu vrstu piščeve biografije, jedinstvenu vrstu duhovne biografije.
Knjiga je podijeljena u tri cjeline: Jutra plavog sljeza, Nemirni ratnik i Dani crvenog sljeza. Imaju ukupno 54 priče (zanimljivo je primjetiti analogiju između broja priča i Ćopićevih godina: naime, u vrijeme kada je knjiga objavljena Ćopić je imao 54 godine). Svaka priča iz zbirke je autonomna, ali ipak sve one čine pripovjednu cjelinu, jer ih čvrsto povezuje jedinstvena misao i značenje, isti likovi i ambijent, isti narator i njegova reminiscencija. Ovo djelo Ćopić je posvetio svom drugu iz djetinjstva i prijatelju iz rata, piscu Ziji Dizdareviću. Posveta ima formu pisma i vrlo je važna za razumijevanje djela jer su u njoj dati povodi s kojima je napisana, kao i poruka samog djela. Inspirisan tragičnim stradanjem svog prijatelja u logoru, Ćopić govori o mračnim i razornim silama koje vladaju u ovom svijetu, i da se iz dana u dan «još umnožavaju po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri». Pisac se toj zlosutnoj slici svijeta suprotstavlja onim čime može: pisanom riječju i pričama o ljudskoj dobroti, pričom «o jednoj bašti sljezove boje», pričama «o dobrim starcima i zanesenim dječacima» iz doba svog djetinjstva. Tako djetinjstvo postaje njegovo bjegstvo i utočište od nezadovoljstva vremenom u kome živi i od zla koje sluti.
Ciklus Jutra plavog sljeza posvećen je ranom djetinjstvu, vremenu kada se mnogo sanja i žudi za nepoznatim i dalekim, kada se život čini kao velika tajna i bajka.
U ciklusu Dani crvenog sljeza, koji većim dijelom čuva raniju Ćopićevu vedrinu, javljaju se tamniji, oporiji, mukliji, razboljeniji tonovi, koji karakterišu Ćopićevu kjasniju prozu. Ti tonovi, intenzitetom i kontrastom, postaju vidljiviji. Pogotovo u posljednjoj priči ove zbirke, Zatočnik, u tragičnom liku bivšeg mitraljesca Stevana Batića.
Ove dvije boje, plava i crvena, označavaju dva perioda čovjekovog života.

ALEKSA ŠANTIĆ - Analiza nekih pesama MOJA OTADŽBINA


Pesma Moja otadžbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snažnog ritma i jakih osjećanja, ali se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno; jednostavno,ali zanimljivo. Početak pjesme djeluje lirskom inercijom.

Ne plačem samo s bolom svoga srca
rad zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca...

Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica snažnih emocija i osjećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:

Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnja i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana...

Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najveći patnik zbog nedaće roda i zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilčitija osjećanja od tuge i bola, do patnje i nesreće. U katrenima su naznačeni osnovni motivi,raspoloženja i osjećanja. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona". Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton. Osjeća se razrješenje i sagledava poenta pjesme, a poenta je cijela strofa:

I svuda gdje je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja-
moj dom i moje rodjeno ognjište...

Poruka je jasna: pjesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja"- gdje god je i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjište i otadžbina.



PRETPRAZNIČKO VEČE


Aleksa Šantić je bio već zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi članovi porodice, a on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoženjen- živio je usamljen u porodičnoj kući. Zato će u svojim elegijama izražavati tugu za izumrlim domom i žal što je nestala patrijarhalna atmosfera. Ta osjećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pjesmi Pretprazničko veče. U pjesmi su središnja tri motiva:

-motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,

-motiv evokacije prošlosti i topline porodičnog života iz djetinjstva

-motiv stvaralaštva kao nadoknade i utjehe.

Pretprazničko veče je lirska priča sa svojom fabulom, događajem i junakom- lirskim subjektom. U strukturi pjesme uočava se 6 slika.

1.slika usamljenosti u ambijentu porodične kuće

2.slika porodične idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.

3.porodična soba u predbožićno veče

4.pjeme su oživjele i okružile usamljenog pjesnika

5.pjesme tješe pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha

6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera- oni su u potpunom skladu. Lirski subjekt je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji prerastaju u plač. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oživjelo je sjećanje na daleku prošlost iz djetinjstva u isto pretprazničko veče. Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i sigurnosti, susjed kao simbol prijateljstva.
Treća slika je buđenje, vraćanje iz sjećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog subjekta. Silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i sreće na drugoj strani izaziva veoma bolna osjećanja.

Četvrta slika je promjena i osvježenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlošću, bojama, pjesmom. Tamne boje potisnute su živim bojama i svjetlošću koje ozaruju oči i dušu lirskog subjekta.

U petoj slici iskazana je poruka pjesama :

Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
što svoje duše na zvijezdama griju,
sveta smo živa porodica tebi!
Mi združujemo duše ljudi sviju!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti.
I oni koje davno trava krije!
Naša će suza na kam tvoga groba
kanuti toplo kao kap sunca zlatna.

U šestoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakšanje jer riječi pjesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta. Smirivanje i olakšanje izraženo je riječima" ja sklapam oči" : to je trenutak kada se pjesnikova duša oslobađa napetosti, strijepnje, neizvjesnosti. U tom trenutku potekle su suze radosti i sreće jer više nije sam, osjetio je " porodicu" kroz koju će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio " porodicu" koja će ga nadživjeti i prenositi njegovo ime. __________________

среда, 16. март 2011.

Padezi

Padeži su različiti oblici jedne promenjive reči. U srpskom jeziku ima sedam padeža u jednini i množini. Promena reči kroz padeže zove se deklinacija.
Padeži u srpskom jeziku su:
v   nominativ, 
v   genitiv, 
v   dativ,
v   akuzativ,
v   vokativ,
v   instrumental i 
v   lokativ. 
Nominativ 
Nominativ je nezavisan padež koji u rečenici može da stoji samostalno.  Dobija se na pitanja:  ko? šta?. U rečenici u nominativu su subjekat, atribut, apozicija, imenični deo predikata i  priloška odredba za način sa veznicima kao i nego. Nominativ uvek stoji bez predloga.
Genitiv
Genitiv je zavisan padež koji označava pripadnost, deo nečega i poreklo. Dobija se na pitanja:  (od) koga? (od) čega? čiji? Upotrebljava se sa predlozima i bez njih. U rečenici u gnitiv je atribut, objekt, imenični deo predikata, priloške odredbe (mero, vreme, način, uzrok, cilj) i logički subjekat.
Osnovna značenja genitiva su:
v   posesivni ili prisvojni genitiv  (označava čije je nešto, kome pripada).
v   partitativni ili deoni genitiv  (deo ili količina nečega sa prilozima: malo, mnogo, dosta, nešto...)
v   ablativni genitiv (označava poreklo nečega, odakle je nešto poteklo)
Predlozi za genitiv: od, do, iz, s(a), ispred, iza, izvan, unutar, iznad, ispod, više, poviše, niže, pre, uoči, posle, nakon, za, tokom, krajem, usred, oko, okolo, blizu, kod, kraj, pokraj, pored, nadomak, nadohvat, i, u, mimo, duž, uzduž, širom,  preko, bez, osim, umest, pomoću, posredstvom, između, protiv, nasuprot, usprkos, unatoč, zbog, usled, radi, povodom...
 Dativ
Dativ je zavisan padež koji znači pravac, smer ili cilj kretanja i namenu. Dobija se na pitanja:  kome? čemu? Upotrbljava se sa predlozima (pravac) i bez njih (namena, pripadnost) U rečenici dativ je objekat, atribut, priloška odreba za mesto i logički subjekat.
Predlozi za dativ:  ka, k, prema, blizu, nasuprot, uprkos, protiv
Akuzativ
Akuzativ je zavisan padež kojim se označava objekt radnje, pravac kretanja i mesto. Dobija se na pitanja:  koga? šta?  Upotrbljava se sa predlozima (pravac, mesto) i bez njih (objekat, vreme). U rečenici akuzativ je objekat, priloška odredba (mesto, vreme, način, uzrok) i logički subjekat.
Predlozi za akuzativ: kroz, niz, uz, za, među, nad, pod, pred, u, na, o, po, mimo
Vokativ
Vokativ je nezavisan padež koji služi za dozivanje, obraćanje, skretanje pažnje. Pri pisanju se odvaja zarezima. Upotrebljava se bez predloga.
Instrumental
Instrumental je zavisan padež koji kazuje društvo i oruđe ili sredstvo za rad. Dobija se na pitanja: s kime? čime? Upotrebljava se se sa predlozima (društvo) i bez predloga (oruđe, sredstvo).
Predlozi za instrumental: s, sa, pod, nad, pred, među, za
Lokativ
Lokativ je zavisan padež koji označava mesto na kome se nešto nalazi i objekat o kome se govori.  Dobija se na pitanja: gde? čime? o kome? o čemu? na kome? na čemu? po kome? po čemu? u kome? u čemu. Uvek se upotrebljava sa predlozima.
Predlozi za lokativ: na, o, po, pri, u

Najlepsa I najvaznija duznost coveka je da sacuva dostojanstvo



        U zivotu svakog coveka bitno je da sacuva svoje dostojanstvo I ponos I da ne ukalja svoje ime I ime svojih predaka. Ljudi se trude da budu posteni I da ne gaze preko drugih kako bi ostvarili svoje ciljeve,neki uspevaju da sacuvaju svoj ponos ,a neki pak krenu losim putem.
    Biti dostojanstven znaci imati svoje ja,zadrzati svoj stav . To je osobina za koju svako ponaosob misli da je poseduje I ono se testira tek kada te zivot dovede do nepoznatog I klizavog terena.Na tom klizavom terenu covek se bori da savlada sve prepreke .Putuje lagano ka cilju boreci se sa svakakvim iskusenjima koje uspeva,ili ne uspeva da savlada. Moje misljenje je da covek prvenstveno mora da veruje u sebe kako bi postigao da drugi veruju njemu,ali ne treba da sebi daje previlika prava  I da misli da je on jedini na svetu koji ima odgovore na sva pitanja I koji moze da resi sve probleme, jer tada u ocima drugih ljudi postaje nadmen i tada gubi I poslednju  mrvicu postovanja.
    Ipak,osecaj dostojanstva je lican,sto znaci da svaki covek ima drugaciju sliku gledanja na dostojanstvo I zato se ne moze tacno odrediti sta tacno znaci steci ,imati, I sto je najvaznije,sacuvati svoju dostojanstvenost I ponos.
   Neki ljudi grade dostojanstvo na tudjoj nesreci ne shvatajuci da ga time ustvari gube,kao sto gube i prijatelje I na kraju ostaju sami ,I sto je jos gore, postaju omalovazavani od strane celog sveta .
     Mene su moji roditelji uvek ucili da ne budem arogantna I nepravedna prema drugim ljudima,da uvek postupam dobro ,da uvek idem podignute glave I da sve sto radim radim posteno,jer ko je posten I dobar lakse koraca kroz zivot.
         Mi zivimo u takvom vremenu i u takvim okruzenjem da se moramo prilagodjavati jedni drugima I podrzavati jedni druge,ali ma koliko zeleli da se dopadnemo drugima I da ostavimo “dobar” utisak ,ne smemo pogaziti data obecanja,svoju ponos I dozvoliti da izgubimo dostojanstvo. 
                                                                  Aleksandra Milenkovic

Analiza pripovetke ,,Zitije ajduka Veljka Petrovica''

ZITIJE-Rec ZITIJE potice iz srednjovekovne knjizevnosti.Zitije je prozno delo u kome se opisuje  zivot nekog sveca ili neke istaknute licnosti.
TEMA-Zivot ajduka Veljka Petrovica.
KOMPOZICIJA-
1.Opis borbe Turaka i Srba ; ( grad Negotin
2.Veljku nestaje oruzje i trazi pomoc od Beograda da posalju istopljene kasike,viljuske...
3.Smrt Veljka )nije poginuo u borbi
4.Opis Veljka Petrovica.
PORTRET-Portret je opis licnosti .(U slikarstvu to je slika , a u knjizevnosti to je delo- prica-pesma o zivotu i izgledu neke licnosti)

Analiza pesme ,,Djacki rastanak'' B.Radicevic

POEMA-Poema je lirsko-epska pesma,obimnija je od obicne pesme,ima vise motiva,tema,likova i dogadjaja.Izrazito je lirska jer u njoj pesnik iskazuje svoja iskrena osecanja.
TEMA-U pesmi ,,Djacki Rastanak'' pesnik govori o svom detinjstvu,o drugovima o Dunavu,o vinogradima,divi se lepotom prirode...
OSECANJA U PESMI-Radost,dobrota,bezbriznost,ali dominira tuga zbog rastanka sa zavicajem.
PORUKA PESME-Nista nije lepse od detinjstva,mladosti i djackog doba,jer tada smo najbezbrizniji,uvek voljeni.Od kolevke pa do groba,najlepse je djackog doba. 

Za Novu godinu ponudjene su mi dve stvari, a ja sam izabrala........

Zivot.Kao vreme tece.Nekad brze,nekad lepse,ali ustvari mi zivimo u tom vremenu , zivimo za novi dan i novo vreme koje pocinje Novom Godinom.Tada od svojih najblizih dobijamo najlepse darove koji nam ulepsavaju to vreme.
Sta da pozelim od Deda Mraza?Bicikl,mozda neke farmerke,ili nesto trece.Ne znam.Sve o cemu sam sanjala,stoji u mojim rukama.Sve zbog cega sam plakala i nestrpljivo cekala ispod jelke sada stoji tu i skuplja prasinu.Zelela sam sestru i dobila.Toliko zelja i zbog kojih nisam spavala i noci provodila gledajuci u plafon su se ostvarile,ali ipak zelim nesto.Bog mi je ponudio 2 stvari.Zrelost i nesto drugo.E bas to drugo sam izabrala.....
Put svim gladnima do jela,zdravlje,celoj planeti.Kao sto jedan pesnik kaze ,,.......njive plodne,vinograde blagorodne...''Ma svu srecu ovog svetu,da to sam izabrala.Zivot pun ljubavi.Bastu punu cveca,Sunce koje ce nas grejati,i malu vrecicu praha za ozivljavanje,za ozivljavanje onih,najmilijih,a ovo ostalo ce doci samo,kad mu bude vreme.........
I tako vreme tece,mrak pada,a ja u ruci drzim nadu da ce mi se zelje ostvariti i da ce ova godina biti bolja od predhodnih.

уторак, 15. март 2011.

Prijatelj...

Pogledaj me druze I reci mi sta vidis u mojim ocvima. Znam, ugledao si sjaj srece u njima, to je zbog toga sto ti u mom srcu zauzimas posebno mesto, ono najvaznije. Ti si uvek bio tu da places kada I ja placem, da se smejes kada se I ja smejem… Jos uvek ti nije jasno zasto si bas ti u mom srcu? Evo, objasnicu ti…
One hladne zimske veceri kada sam ja bila slomljena ti si bio taj koji je dosao I pruzio mi ruku, odveo me na lepsi put, put srece, bas ti prijatelju moj! Kada bih ugledala tamnu stranu zivota, ti si bio taj koji me je naucio kako da svako novo radjanje sunca docekam sa osmehom na licu, bas ti prijatelju moj! Cuvao si svaku moju tajnu kao da je ona nesto najvrednije u tvom zivotu, jer si bas ti znao da je ona nesto najvrednije u mom zivotu.
A da li se secas one veceri kada smo zajedno sedeli kraj reke I smejali se nasim nestaslucima iz detinjstva? A potom smo brojali zvezde I bas svakoj zvezdici dali neko ime, tada smo I ti I ja bili veoma srecni, I nismo zeleli da iko unisti tu srecu, I tada si bio kraj mene bas ti prijatelju moj. Cesto smo zajedno sedeli, pomalo tuzni, jer smo se secali prohujalih dana naseg detinjstva. Secali smo se onih dana kada smo brali komsijine jabuke, a on bi nas grdio I pricao nam kako to nije lepo, secali smo se svih nasih “tajnih mesta” na kojima smo se krili kada smo se igrali zmurke. Eh, prijatelju, nedostaju I meni ti dani, dani naseg detinjstva.
Prolaze godine, druze moj, sada su one nase veceri kada smo se igrali zmurke zamenile veceri kada sedimo u nekom kaficu I razgovaramo o nekim plavim ili mozda bademastim ocima… Ali sve su to dani nase mladosti, I svaki nas dan trebamo ulepsati kako najbolje umemo…
Da li ti je sada malo jasnije zasto bas ti zauzimas ono znacajno mesto u mom srcu? Potrudila sam se da ti sto bolje objasnim, ali I sam znas da reci nisu dovoljne da opisu koliko mi znacis I koliko sam srecna sto imam tebe kraj sebe, bas tebe prijatelju moj! Znaj da cu uvek biti kraj tebe, bio ti tuzan ili srecan, jer to su pravi prijatelji. Nosi u sebi ove stihove I seti me se ma gde bio:

Srecu I tugu podelicu s tobom,
Reci tvoje nosicu sa sobom.
E tada
Ces znati koliko mi znacis
Ako nekada I odes od mene znam da ces da se vratis.

Sta zivot predstavlja za tebe?

Zivot je za mene uvek predstavljao neobicnu, jezgrovitu i mnogoznacnu zagonetku. U njemu nije uvek crno i belo.Nekada su nasi putevi trnoviti, a nekada sa lakocom zanjemo uspehe. Za neke stvari jednostavno nemampo obrazlozenje a od starih sam cula da to nazivaju 'nafaka'. Ja to objasnjavam da je zivot zacinjen dobrom ili losom srecom...

Zapravo, smatram da od zivota treba uzeti maksimum. Trebamo iskoristiti svaki trenutak, svako sada! Naucimo da cenimo male stvari, da im se radujemo ali i uvek tezimo ka visem. Na neuspehe ne treba gledati kao na poraze, vec kao sansu da nesto naucimo, ispravimo, u buducnosti ne ponovimo! Greske se moraju desiti kad - tad i one se desavaju s' razlogom. Kada coveku lose ide, sklon je da idealizuje stvari, da masta i kreira sopstvene iluzije. To je kao odbrambeni mehanizam coveka, njegov beg od stvarnosti i od stvari koje ga cine nesrecnim i koje ruse njegovo samopouzdanje. Smatram to dobrom psiholoskom terapijom, jer pravi zivotni izazovi tek predstoje, Usponi i padovi u zivotu se smenjuju kao dan i noc, jer svaka strana ima svoju kontra - stranu.Najbolje  je kada zivotni balans dovedemo u ravnotezu.
Ljudi se trude da od zivota uzmu najbolje i u sto vecoj kolicini. Ponekad zaborave da je potrebno i sebe davati isto tako nesebicno kako se i nama sam zivot daruje. Za srecu i zadovoljstvo su potrebna odricanja i zrtve. Sto su zrtve vece, to su odluke teze, ali i uspesi sladji.
Zivot delim u 3 neraskidive celine... Proslost - koju treba ostaviti tamo gde je, nikako je ponovno ne prozivljavati, samo se ponekad setiti lepih momenata, osvrnuti na greske, ali ne da bi se kajali vec da bismo ucili... Sadasnjost za koju treba da zivimo, koristimo svaki njen tren, uzivamo jer vreme ne mozemo da vratimo. Od nje zavisi nasa buducnost...


Zivite zivot punim plucima! Posvetite se sebi, ali i drugima. Negujte hrabrost, plemenitost, iskrenost... Radujte se, ali i obradujte! Volite, ali i zasluzite da budete voljeni... Ostavite svoj trag, svoj pecat...jer to je zivot! Ja biram da zivim, a vi?!

"Svetlosti nesta, prestadoh da čitam i tuga me obli: opet živim"

Gledam, al' oci su mi sklopljene. Osecam miris sveze lakiranog drveta.
Pomislih kako je moj mrtvacki sanduk prilicno dobar za pare koje sam
dao. Da, konacno sam umro. Slusam popa koji narice i decu koja se deru:
"Kuku! Strikooo!" Odlucih da se malo prosetam, da vidim je l' mi baba
Bosa dosla na sahranu. Zacudio sam se kad sam shvatio koliko se lako
krecem.

Moram priznati da sam zadovoljan. Sahrana je prilicno dobro uradjena.
Mile, prvi gucevacki trubac sa svojim bleh orkestrom dobro je obavljao
posao. Svinja se okretala na raznju, dok se moj pijani zet valjao u
blatu. Baba Stana je sa dedom Milojicom zamisljeno gledala u moj grob i
uzdisala.
Poceh da vicem: "Sta kukas stara, nije Omoljica mrtav, opet zivim", ali
se setih da ne moze da me cuje. Pogledah jos jednom moje sirote unucice
i pomislih: "E deco, deco, ko je vas poznavao ni pakao mu nece tesko
pasti."
Osetih u tom trenutku kako me nesto vuce na gore: "E pa dodje vreme da
se rastajemo". Putovao sam, mogu vam reci, dobrih pet sati. Na vratima
raja stajao je Sveti Petar. "Zdravo Petre, pa dodje vreme da se i mi
ispricamo". Petar me je mrko gledao, ali konacno prozbori: "Ne pise ti
se dobro, Omoljice, puno si gresio. Bog te ceka."
Priznajem, malo sam se uplasio, jer ovo mi je, znate, bio prvi susret sa
Bogom, a to nije mala stvar. cutim ja, cuti on. I tako cutimo mi jedno
pola sata i konacno se odvazih pa rekoh: "Dobar dan, Boze!". Opet
cutimo, a mene vec pocele i noge da izdaju. Znate, ne umire covek svaki
dan.
Konacno Bog popravi kravatu, promeckolji se malo na svom oblaku i rece:
-Kazi Omoljice. Ovaj govor sam prilicno dugo spremao pa sam resio da mu
kazem sve od prve do zadnje reci: "O Boze, vladaru carstva nebeskog, Ti
koji nebom hodas, Tvorcu mog psa Marka, sinova Mirka i Zuje, baba Bose i
deda Radovana, mog kuma Spasoja i izvinjavam se ako sam nekoga u svoj
brzopletosti zaboravio da spomenem."
Tu stadoh i primetih da se zbunio. Zamislite - Bog tako veliki, ja tako
mali, pa se zbunio preda mnom. Medjutim nasao je nekako prave reci, pa
rece:
- Jesi li ti Omoljice procitao "Kostanu"?
- Nisam - velim ja.
- A jesi li, Omoljice, primetio da svetlosti nesta?
- Nisam - opet cu ja zbunjeno.
- Da li te tuga obli, Omoljice?
- Ne Gospode - rekoh - a zasto?
- Zato sto je to, Omoljice, tema ovog pismenog zadatka, i bojim se da si
promasio temu.
"Bog je mocan" - pomislih u sebi.

Strah

Hajde,reci mi čega se plašiš...Ne,ne želim da te povredim,samo me zanima koji su tvoji najveći strahovi.Zbog čega me to zanima?Pa,želim da vidim da li je tvoj strah isti kao kod svih ostalih,ili se bar malo razlikuješ od drugih...Naravno,za uzvrat ćeš i ti spoznati moj najveći strah.Serviraću ti ga kao na tacni.Eto,zamisli da smo u restoranu.Tvoj strah biće specijalitet kuće,a ja ću biti tvoj počasni gost.Dakle,postoji više strahova...Oh,pa to je super,zasitiću se jednom za svagda!Šta imamo danas na meniju?Paukovi...?Mrak...?Visina...?Dragi moj,shvataš li da ja umirem od gladi?Ne,naravno da se nisam zasitila!Pa,pošto sam još uvek gladna,moraću da se zasitim svojim strahom.Slušaj me pažljivo...
Svake noći plašim se da idem na spavanje...Ne zato što me ispod kreveta čeka neko,ili zato što će me mrak pojesti,već zbog sna.Plašim se da zaspim,da opet sanjam ono što me muči i što me izjeda iz dana u dan.Sanjam...sanjam sebe kako sedim u uglu mračne sobe.To nije moja soba,niti je to ova prostorija,to je sam pakao!Sedim sama,zgrčena i bespomoćna,dok se u meni smenjuju osećanje tuge,bola,sreće i razočarenja.Jedno vreme vidim sebe kako očajnički plačem,a kasnije vrištim od smeha.Zidovi su oblepljeni slikama mojih prijatelja...Kada dotaknem bilo koju sliku,iz nje poteče krv,i čujem srceparajući vrisak,koji me tera da poludim!Želim da ta galama prestane,ali protiv svoje volje kružim po sobi,prelazeći rukama preko slika,i gledajući kako slike nestaju u reci krvi.Ubrzo shvatam da se davim u toj reci,i da mi niko ne može pomoći.
Kada se probudim,znoj obliva celo moje telo,a mišići na telu se grče i opominju da mi se strah uvukao pod kosti.Štipam se po telu,želeći da oteram taj strah,a nisam ni svesna da je upravo otišao-sa onim snom...Molim Boga da usliši moje molitve,i da više nikada ne sanjam takve stvari!Međutim,shvatila sam da taj san ima neko značenje...Kada bi mi kroz glavu prošle sve one slike,i kada bih se setila da posle svakog sna na onom zidu ima sve manje slika,došla bih do neverovatnog zaključka...U snu sam sama,zar ne?Na zidu ima sve manje slika,zar ne?Na slikama su moji prijatelji!Shvataš li?Taj san...nije on moj najveći strah...Tačno je da se plašim krvi,mračne prostorije,čak se plašim i same sebe!Međutim,te stvari me ne mogu zaplašiti kao što me plaši činjenica da...da polako gubim sve prijatelje...Da li sada razumeš?Svaka slika,svaka kapljica krvi označava po jednu osobu u mom životu.Prva slika koja je iščezla sa onog zida je Lenina.Znaš li šta se desilo sa njom?Jednog dana je spakovala kofere,bez ikakve najave i objašnjenja,i zauvek otišla u Australiju,na drugi kraj sveta...Znaš li šta se desilo sa Suzan,Niki i Meri?Pre mesec dana poginule su u saobraćajnoj nesreći!Ah,tako se plašim!Kako da sprečim gubitak mojih prijatelja?Kako da vratim sve one slike koje su otišle u nepovrat?Znam da vreme ne mogu vratiti unazad,ali mora postojati način da se stvari promene.Mora da postoji neki način...
Ti drhtiš...Za trenutak si zaboravio sve paukove na ovom svetu,i na sve visoke građevine,zar ne?Naravno da si zaboravio...Shvataš li sada da je veći strah upustiti se u jedan moj san,nego pustiti leglo paukova da gmižu pa tvom telu?Priznaćeš,ni za šta na svetu ne bi poželeo da se nalaziš u mojoj koži.San u kome živim je zastrašujući,pun strepnje i neizvesnosti,ali java je još gora.Očekivati svaki dan poziv smrti,gledajući kako najbolji prijatelji odlaze,jedan po jedan,u beznađe,užasna je stvar.Pa,današnji obrok bio je veoma obilan,mora se priznati...Ako u skorije vreme ne vidiš svog omiljenog gosta na vratima restorana,znaćeš šta se desilo.Igra je završena.

Epske pesme o kosovskom boju....


                

                   Na televiziji  cesto slusamo o Kosovu. Prva asocijacija na tu rec je Kosovski boj koji se odigrao  na Vidovdan .  Tada su se sudarile dve velike vojske : srpska I turska. Srbi su ginuli za svoju otadzbinu  I ispostavilo se da su  veliki I hrabri junaci .
O Kosovskom boju mnogo se pricalo I pripovedalo , pisale su se pesme u kojima su se hvalili veliki junaci koji su poginuli za svoju cast, za svoju veru, I potomke.
                        Bitka na Kosovu ostavila je veliki utisak , kako na Srbe, tako I na ostele narode.
Iako se odrzala veoma davno , jos 1389 godine, I dan danas se pamti, I velikasi koji su ucestvovali u bici I dan danas zive. Narodi  pisu I pricaju o njima  I slave ih .  Kosovske pesme uglavnom poticu od naroda  . Naravno, niko nije znao sta se tacno desilo, niko nije bio na mestu dogadjaja  da bi znao o cemu da pise , pa su ljudi izmisljali .
U pesmama je bilo svega I svacega, I u svakoj pesmi se velicala hrabrost velikih boraca . Ove pesme svrstane su u tri grupe , a prvu grupu su sacinjavale pesme u kojima se govorilo, kako su Turci pozvali knez-Lazara u boj , kako je knez Lazar prokleo sve koji ne dodju  na boj , o tajnoj veceri.
Drugu grupu cinile su  pesme  koje su opisivale sam boj na Kosovu , I njih je vrlo malo . Trecu grupu sacinjavale su pesme koje su opisivale one koji su preziveli boj, sestre, zene, majke.
 U pesmama Kosovski velikasi su bili  grubi , neljubazni , uporni , tamni, zeljni osvete.
Borili su se dostojanstveno  , zbog ljubavi prema otadzbini, zbog svoje vere. Svi su oni imali isti cilj, kao I njihov vodja knez- Lazar koji je uistinu I znao da nikako ne mogu pobeediti turke , jer ih ima na stotine, ali se borio. Svi su izdrzali do kraja , do svoje poslednje kapi krvi I zasluzili su da se o njima pise I da se oni slave , postuju I vole, I da budu ponos srpske drzave .
               Ovaj dogadjaj se pamtio , pamti I pamtice se dokle god je srba I srpske zemlje I dok u nama zivi krv predaka nasih , junackih I grubih.
                                                                                         Aleksandra Milenkovic

Ja znam ko sam!



                              Srbi… Da mi je znati sta sve ljudi pomisle pri pomenu reci ,,SRBI”?  
Madjari, Rusi, Bugari , Makedonci verovatno pomisle- pogan narod   , nepristojan , neuctiv .Svi su sebi najbolji –to je istina , svi kritukuju druge –I to je istina, ali kada malo dublje sagledas stvar …
      Cemu sve one bitke , ratovi? Zbog cega li su ljudi ginuli ,umirali? Pa, zbog svoje otadzbine, naravno.
 ,,Ja znam ko sam po zvonu, sto sa zaduzbina nemanjickih peva , po jasnosti njegova glasa , po tome sto  me od Studenice do Mileseva  pradedovi gledaju sa ikonostasa I sto svaki u ruci drzi hram…’’
Nekada davno zapisavsi , Desanka Maksimovic  stavila nam je do znanja da otadzbina  nije  samo krpa koja se baci nakon koriscenja, nije ni sunce koje jutrom izlazi, a nocu zalazi –to je nesto sto traje vecno, nesto sto nema kraja .
                               Srbi nisu pogan narod, nepristojan, neuctiv, niti je bilo koji narod takav .
Svi imaju svoje obicaje, kulture , verovanja. Razliciti ljudi-razlicite stvari. Svako na svoj nacin.
Jeste, tacno je, svako voli svoje, svako postuje svoje I veruje u svoje, ali bar po meni Srbi zasluzuju malo vise postovanja .Imaju ga, ali zasluzeno.
Nemanjici su rodonacelnici Srbije. Ali nisu oni gledani na svetorodnu lozu samo zato sto su bili uspesni vladari koji su pobedjivali u bitkama. Ne, oni su podrzavali crkvu, stitili je , branili.
Uz njih je srpska crkva dobila samostalnost , odbranili su svoju veru, svoj narod.
I knez Lazar je takodje branio svoju veru. Nije on vodio bitku na Kosovu samo da bi se pokazalo kako  moze da se bori protiv milion turaka iako je ocigledno da ce svi pomreti za dzabe, kako je izgledalo.
On je  naredio svi stanovnicima da se bore , izrekao kletvu , I svi su ga poslusali , svi su sa cascu, na Vidovdan prolili svoju krv, za drzavu, za svoju decu . Svi su poginuli , ponosno.
Tako da,u svima nama , ma koliko srpski preci ziveli pre vise desetina godina I koliko bili stariji od nas, tece krv nasih pradedova , junaka , velikasa.
Srbi su ponosan narod , bistar, hrabar, nenametlji I pre svega posten.
                   ,,I svuda gde je Srpska dusa koja, tamo je meni otadzbina moja,-moj dom I moje rodjeno ognjiste!
                                                                         Aleksandra Milenkovic